Reditelj bez diplome, slikar i poeta
U vremenu sveopšte banalizacije, i stroge komercijalizacije, kada je novac jedno od glavnih merila, pa i u svetu umetnosti nažalost, postoje reditelji kojima je autorski izražaj bitniji od svega.Umetnici koji su bez obzira na to šta se dešava oko njih ostali dosledni sebi, ne želeći da se uklope u surova pravila tržišta gde su umetnički utisak i poruka koju šalju, manje bitni od gledanosti i zarade na kino blagajnama.Iako u manjini , takvi reditelji na svu sreću, postoje još uvek.Jedan od njih je i proslavljeni južnokorejski reditelj Kim Ki Duk, nagrađivan i cenjen možda i više u Evropi nego u svojoj domovini.
Iako nema zvanično filmsko obrazovanje, uspeo je da stvori jednu specifičnu poetiku i onaj prepoznatljiv stil prisutan kod skoro svih velikih reditelja, kao nešto neophodno, što ih između ostalog i izdvaja od ostalih kolega.
Za sebe kaže da ne želi da ima film koji će svi da vole i da su njegovi filmovi kratki uvid u njegovu dušu.Sa jedne strane njegova dela možemo posmatrati kao kritiku savremenog južnokorejskog društva , ali i kao univerzalna dela koja se bave problemima svojstvenim ljudima širom sveta.Njegovi junaci često su usamljeni, povređeni i odbačeni od okoline.Na neki način oni imaju problem sa samim sobom , ali i ljudima oko sebe.Kao jedan od motiva Kim uzima bol, ali onu psihičku , kao sastavni deo naših života, smatrajući da se i iz nje mogu izroditi ponekad i lepe stvari.
Ako govorimo o nekim osnovnim karekteristikama njegovih filmova, treba spomenuti nekoliko stvari.Jedan je od onih reditelja koji smatra kako su reči precenjene, često i bespotrebne i kako kroz tišinu vrlo često, emocije mogu biti iskrenije.Upravo zbog toga, između ostalog, neretko junaci njegovih filmova ne progovaraju ni reči( kao u filmovima Luk, Provalnik...).Svojom vizelnom poetikom, sjajnim kadrovima i akcentom na fotografiju, pokazuje svoj raskošan talenat, što i ne čudi ako uzmemo u obzir činjenicu da je studirao slikarstvo u Parizu, gde je za život zarađivao prodavajući slike na ulici.
Takođe, njegovi filmovi su spoj određene emocije, poetike, sjajne fotografije, ali i žestokog nasilja, gde brutalnost zna biti i više nego prisutna.Praveći od svojih junaka likove koji nisu crno-beli, svakog od njih možemo posmatrati kao pozitivne ali i negativne likove.Njima nije strano da budu agresivni i nasilni, kako bi ostvarili neki, recimo plemeniti ili njima bitan cilj.Odstupajući od društveno nametnuh obrazaca ponašanja, protagonisti Kimovih filmova, donekle nam govore i o njemu samom.
Nakon filma San, na čijem je snimanju jedna od glumica skoro izgubila život, vođen osećanjem griže savesti Kim Ki Duk prestaje raditi, povlači se iz javnosti, nakon čega snima dokumentarni film Arirang.Upravo taj film, kao i mnogi drugi bili su Kimu jedan vid terapije i lečenja, kako je u par navrata i sam rekao.
Njegovi filmovi često su emotivni, meditativni, provocirajući, ali i uznemirujući.Filmovi su to koji se definitivno neće svideti svima, kako to uostalom često biva sa filmovima istinskih nezavisnih reditelja.
Kao dobitnik Zlatnog i Srebrnog lava u Veneciji za filmove Pijeta i Samarićinka, kao i Srebrnog medveda za film Provalnik, jedan je od one zlatne generacije južnokorejskih reditelja(u koju spadaju , Čan Vuk Park, Jon Hon Bo, Hon Jing Ja ...) koji su popularizovali ovu sjajnu kinematografiju, približivši je nama iz Evrope.Upravo on, reditelj je zbog kojeg sam se počeo ozbiljnije interesovati za filmove ove zemlje, shvativši da se radi o jednoj od najboljih i najproduktivnijih kinematografija na svetu.
Ako bih morao da izdvojim neke od filmova ovoga velikog reditelja, to bi obavezno bila Pijeta.Brutalna, politički nekorektna ali i emotivna, drama je to o ljubavi, osveti, majci kao nekom višem biću, ali i vremenu u kome živimo.Zatim Provalnik, jedna od najpoetičnijih i najnekonvencionalnijih prìča o ljubavi dvoje ljudi.Takođe , treba izdvojiti i film Proleće leto, jesen, zima i opet proleće, meditativnu dramu o monahu i učitelju, sazrevanju, ali i životu kao jednom krugu i ciklusu koji se obnavlja konstantno.Tu su i filmovi sa elementima nadrealizma, bogati sjajnom fotografijom i puni simbolike, poput Sna, Daha, Luka.Naravno treba spomenuti i Obalsku stražu, Vreme, Samarićanku, Lošeg momka, koji su samo mali deo vrlo bogatog opusa ovoj sjajnog reditelja.
Kim Ki Duk, jedan je od onih reditelja koji vam proširi perspektivu kao filmofilu, i zbog koga na film počnete gledati drugačije nego inače(bar u mom slučaju).Umetnik koji svojim delima postavlja pitanja i podstiče na raspravu.Njegovi filmovi mogu se tumačiti na različite načine, ostavljajući nam dosta prostora za razmišljanje.Takođe, dokaz je da i pored svih loših trendova u kinematografiji i svetu umetnosti generalno, postoje ljudi koji nam vraćaju nadu u film.Iako međunarodno priznat, ako gledamo nagrade, verujem da je dosta onih koji za njega nisu čuli.Iako definitivno nije za svakoga, zbog svog specifičnog stila i poetike, treba mu dati šansu...
Za sebe kaže da ne želi da ima film koji će svi da vole i da su njegovi filmovi kratki uvid u njegovu dušu.Sa jedne strane njegova dela možemo posmatrati kao kritiku savremenog južnokorejskog društva , ali i kao univerzalna dela koja se bave problemima svojstvenim ljudima širom sveta.Njegovi junaci često su usamljeni, povređeni i odbačeni od okoline.Na neki način oni imaju problem sa samim sobom , ali i ljudima oko sebe.Kao jedan od motiva Kim uzima bol, ali onu psihičku , kao sastavni deo naših života, smatrajući da se i iz nje mogu izroditi ponekad i lepe stvari.
Ako govorimo o nekim osnovnim karekteristikama njegovih filmova, treba spomenuti nekoliko stvari.Jedan je od onih reditelja koji smatra kako su reči precenjene, često i bespotrebne i kako kroz tišinu vrlo često, emocije mogu biti iskrenije.Upravo zbog toga, između ostalog, neretko junaci njegovih filmova ne progovaraju ni reči( kao u filmovima Luk, Provalnik...).Svojom vizelnom poetikom, sjajnim kadrovima i akcentom na fotografiju, pokazuje svoj raskošan talenat, što i ne čudi ako uzmemo u obzir činjenicu da je studirao slikarstvo u Parizu, gde je za život zarađivao prodavajući slike na ulici.
Takođe, njegovi filmovi su spoj određene emocije, poetike, sjajne fotografije, ali i žestokog nasilja, gde brutalnost zna biti i više nego prisutna.Praveći od svojih junaka likove koji nisu crno-beli, svakog od njih možemo posmatrati kao pozitivne ali i negativne likove.Njima nije strano da budu agresivni i nasilni, kako bi ostvarili neki, recimo plemeniti ili njima bitan cilj.Odstupajući od društveno nametnuh obrazaca ponašanja, protagonisti Kimovih filmova, donekle nam govore i o njemu samom.
Nakon filma San, na čijem je snimanju jedna od glumica skoro izgubila život, vođen osećanjem griže savesti Kim Ki Duk prestaje raditi, povlači se iz javnosti, nakon čega snima dokumentarni film Arirang.Upravo taj film, kao i mnogi drugi bili su Kimu jedan vid terapije i lečenja, kako je u par navrata i sam rekao.
Njegovi filmovi često su emotivni, meditativni, provocirajući, ali i uznemirujući.Filmovi su to koji se definitivno neće svideti svima, kako to uostalom često biva sa filmovima istinskih nezavisnih reditelja.
Kao dobitnik Zlatnog i Srebrnog lava u Veneciji za filmove Pijeta i Samarićinka, kao i Srebrnog medveda za film Provalnik, jedan je od one zlatne generacije južnokorejskih reditelja(u koju spadaju , Čan Vuk Park, Jon Hon Bo, Hon Jing Ja ...) koji su popularizovali ovu sjajnu kinematografiju, približivši je nama iz Evrope.Upravo on, reditelj je zbog kojeg sam se počeo ozbiljnije interesovati za filmove ove zemlje, shvativši da se radi o jednoj od najboljih i najproduktivnijih kinematografija na svetu.
Ako bih morao da izdvojim neke od filmova ovoga velikog reditelja, to bi obavezno bila Pijeta.Brutalna, politički nekorektna ali i emotivna, drama je to o ljubavi, osveti, majci kao nekom višem biću, ali i vremenu u kome živimo.Zatim Provalnik, jedna od najpoetičnijih i najnekonvencionalnijih prìča o ljubavi dvoje ljudi.Takođe , treba izdvojiti i film Proleće leto, jesen, zima i opet proleće, meditativnu dramu o monahu i učitelju, sazrevanju, ali i životu kao jednom krugu i ciklusu koji se obnavlja konstantno.Tu su i filmovi sa elementima nadrealizma, bogati sjajnom fotografijom i puni simbolike, poput Sna, Daha, Luka.Naravno treba spomenuti i Obalsku stražu, Vreme, Samarićanku, Lošeg momka, koji su samo mali deo vrlo bogatog opusa ovoj sjajnog reditelja.
Kim Ki Duk, jedan je od onih reditelja koji vam proširi perspektivu kao filmofilu, i zbog koga na film počnete gledati drugačije nego inače(bar u mom slučaju).Umetnik koji svojim delima postavlja pitanja i podstiče na raspravu.Njegovi filmovi mogu se tumačiti na različite načine, ostavljajući nam dosta prostora za razmišljanje.Takođe, dokaz je da i pored svih loših trendova u kinematografiji i svetu umetnosti generalno, postoje ljudi koji nam vraćaju nadu u film.Iako međunarodno priznat, ako gledamo nagrade, verujem da je dosta onih koji za njega nisu čuli.Iako definitivno nije za svakoga, zbog svog specifičnog stila i poetike, treba mu dati šansu...
Коментари
Постави коментар